Od lana i konoplje do platna

Email Ispis PDF

Običaji tkanja – od lana i konoplje do narodne nošnje

Siječanj je obično snježan mjesec kada nema radova u polju - to su vrijeme žene obično koristile za tkanje kako bi u proljeće, a napose za Uskrs njihovi ukućani i cijela obitelj zasjali u novom ruhu.
Priču započinjemo sadnjom sjemena pamuka ili konoplje u proljeće (postojao je i tzv. zimski lan koji se sijao kada i pšenica u jesen no proljetni je lan koji se sijao u petom mjesecu bio sitniji, tanjih niti te time i kvalitetniji). Stabljike lana i konoplje dozrijevale su u srpnju mjesecu (kada se na lanu pojave plavi cvjetovi a potom i čahure u kojima se nalazi sjeme znak je da su stabljike sazrele). Lan su žene čupale s korijenjem i ostavljale polegnutog na zemlji cca dva dana da se osuši potom su ga slagale u snopiće (rukoveti); njih 10-12 povezale bi u veliki snop. Skupljanje sjemena od kojeg se dobivalo kvalitetno laneno ulje obavljalo se na gumnima postupkom tzv. «grecanja» s grecaljkom koju čini duga poširoka planjka (daska) na čijoj su sredini usađeni dugi željezni klinovi u 3-4 reda gusto poredani visine cca 15 cm. S jedne i druge strane sjede dvije žene i vrhovima stabljike udaraju po tim klinovima. Tako se «kruni» (odvaja) sjeme od stabljike. Kada su prikupili sjeme pristupalo se daljnjoj obradi stabljika da bi se došlo do lanenih vlakana. Stabljike su se tako u snopovima vozile na potok ili pak rijeku. Tamo bi se lan ili konoplja potopili (u stajaćoj vodi oko tri tjedna dok u tekućoj mjesec dana) kako bi se vlakna odvojila od grubog drvenastog dijela. Nakon vađenja iz vode svaki se je snop zasebno prao kako bi se sve zeleno i drvenasto odstranilo. Lan (konoplja) se vozio potom kući na sušenje i daljnju obradu. Lan se morao dobro osušiti i za jako sunčanog dana stavljao se u tzv. STUPU (naprava nalik krokodilskim čeljustima s gornjom pokretnom i donjom nepokretnom vilicom) kako bi se očistio i kako bi dobili tzv. POVESMO. Na gornjoj vilici stoji žena koja nogama podiže i spušta gornju vilicu na donju nepokretnu vilicu. Sa strane stupe sjedi žena i rukama gura u ralje snopove lana koje zubi stupe žvaču, drobe i prelamaju stabljike u sitne djeliće te tako odvajaju izlomljenu drvenu stabljiku od neprekinutog vlakna. Tako se dobivaju vlaknaste niti lana koje se daljnjom obradom pročišćavaju pucnjom, trlicom i grebenima sve do čistog mekanog svilenkastog stanja pogodnog za pravljenje konca i tkanje platna.
Postojale su dvije vrste stupa, ručna i nožna. Ručna je bila na visokim nogama. Žena je u lijevoj ruci držala i okretala ručicu lana, a desnom rukom podizala pokretni dio stupe i njim lupala po ručici lana. Što se tiče nožne stupe, tu su potrebne dvije osobe. Žena bi sjedila gotovo na zemlji ručicu lana uguravala u „ralje“ nožne stupe, dok bi dečki s dvije noge brzim tempom udarali po ručici lana.
Nakon STUPE lan obrađujemo na tzv. TRLICI koja ima za ulogu uklanjanje POZDRa odnosno KORE s lana (konoplje). Zatim se obrađivalo na GREBENU, gdje su se odvajala duga vlakna (kudelja od finih niti tzv. češljanjem) u tzv. POVJESMO, od kratkih dijelova zvanih kučine. Ujedno se i klasificira; finije i duže povjesmo odvaja se od grubljih i kraćih kučina koji su bili pogodni za izradbu konopaca i sl. Tako počešljana vlakna pripremljena su za predenje.
Fine se niti stavljaju na PRESLICU i predu na KOLOVRATU. Kudjelja i vuna prele su se na preslicu i od tog su se konca plele čarape pomoću pet dugih igala. Starije žene su uprele na vreteno, a mlađe na kolovrat (kolovrat je udomaćen u našim krajevima tek u 20. stoljeću). Kod tkanja predivo od povjesma služilo je za osnovu a predio od kučina za potku. Jednom rukom okreće konusni štapić VRETENO na koji izvučeni dio namotava. Pritom su POVJESMO učvrstili na posebnu drvenu podlogu PRESLICU koju je prelja obično zataknula na lijevom boku za pas. Žene su često prele hodajući a ako su sjedile zataknule su preslicu za nešto (okvir kreveta, rupu u klupici). Sjedeći prele su i uz kolovrat.

Na preslicu ne treba gledati samo kao pomagalo, već kao predmet koji ima svoje mjesto u narodnom životu, osobito u običajima. Naime, preslica je bila svojina žene i pripadala je onim predmetima narodnog rukotvorstva koji su se koristili smo za osobnu upotrebu. Svaka je žena prela samo na svojoj preslici i nosila ju je sa sobom. Prelo se putem, na paši, uz posao, no najčešće zimi kad su noći duže. Rada su se održavala prela. Tu bi se uz šalu i veselje, pričale priče, izgovarale poslovice, a uz to i odvijao naporan posao predenja. Na prelu su sudjelovali i muževi koji su aktivno sudjelovali u pjesmi i svirci. Na prela djevojaka (svaki put u drugoj kući) dolazili su momci, a glavna tema razgovora bila je ljubav, ženidba, udaja.

Preslica je pratila žensku osobu od rođenja do smrti. Već kao djevojčice žene su se učile presti. Preslice su smatrane i darom ljubavi jer su ih izrađivali i poklanjali momci djevojkama, zaručnici zaručnicama, muževi ženama, a i sinovi majkama. Osobito se pazilo na njihovu ljepotu, zato se na njima da bi bile ljepše nalazi mnogo ukrasa i šara. I u svadbenom ceremonijalu preslica se stavlja uz škrinju.

Konac se na vretenu izvlači tanji ili deblji, ovisno o namjeni.
Predivo s vretena i kolovrata se prematalo u SVITKE (ŠTRENE) preko pomagala zvanog RAŠAK (motovica, mahalo); pomagalo u obliku slova T. Brojenjem niti na rašku određivala se veličina buduće tkanine. Svici, štrene, su se prali i djelomično izbijelili luženjem (obično luženjem u parenica,a; kuhanjem u vreloj vodi s drvenim pepelom). Izbijeljeni svici opet su se namatali u klupka i to pokretnim VITLOM.
Štrene su se stavljale na vitlić i pomoću čekrka namatale na drvene „mosure“ zbog snovanja osnove, ili na cijevi, obično od trstike ili bazge, koje će stavljati u čunak kao potka za tkanje.
Pripremanje konca za tkanje na stanu obavlja se namotavanjem na cijevi pomoću čekrka i vitlića; cijev se dalje ubacuje u čunak na tkalačkom stanu. Stan je drvena naprava za ručno tkanje platna.
Nakon što se platno na tkalačkom stanu istkalo pristupalo se njegovom bijeljenju. Bijelilo ga se je tako što se platno stavljalo u PARENICU (to je obično bila drvena bačva u koju se na dno stavljalo istkano platno te se uz pomoć pepela i ključale vode izbjeljivalo). Platno se nakon bijeljenja ispiralo u tekućoj vodi, te opet bijelilo sve dok ne bi postalo bijelo poput snijega. Djevojke su se takmičile čije će platno biti veće, mekše i bjelje jer im je to bila dobra preporuka za udaju.
Fino istkano i izbijeljeno platno koristilo se za izradu muških i ženskih odjevnih predmeta
Od konoplje su se izrađivale plahte, stolnjaci, odjeća dok su se od lana izrađivale finije stvari kao na primjer rubače, oplećci, fertuni i sl. Rijetki su bili ti koji su mogli imati cijelo odijelo izrađeno od platna lana.
Odjevni predmeti tako su bili biljnog (lan, konoplja, brnistra) i životinjskog (ovčja i kozja vuna, kostrijet, prirodna svila..) podrijetla.
Rukotvorskoj proizvodnji pripadalo je u prvom redu proizvodnja obuće tj. određenog tipa opanaka PREPLETAŠA.
Očišćenu svježu kožu sa zaklane životinje posuli su solju ili smjesom pepela, čađe i kukuruznog brašna radi izvlačenja vlage.
Nakon toga su je sušili razapetu na plotovima, zatim bi ostrugali dlaku te krojili od tako pripremljene kože opanke, čizme, remenje, bičeve, konjsku ormu, sedlo.
Ovčje runo služilo je za izradbu kožuha i prekrivača.
Umjesto čarapa nosili su obojke.
Žensku odjeću su dopunjavale pamučne bijele dokoljenice (ŠTRUMFI) katkad vezane ispod koljena crvenim vrpcama (zbog tih su vrpci dečki nosili ogledalca na opancima). Ili pak čarape ispletene od šarene vune (lačice) te opanci. Kitili su se ogrlicama od staklenog zrnja tzv. đunđ, nizovima koralja (kraluši) te opanci. Kitili su se ogrlicama od staklenog zrnja tzv. đunđ, nizovima koralja (kraluši), srebrnim novcem (CVANCIGE) te brojnim brokatnim vrpcama – u narodu još uvijek postoji izreka ako se jako nakitiš „nakitila si se ko Ruševlanka, se si po sebe pokvačila“.
Starije žene nosile su preko kapice rubac (peču) ukrašenu cvjetnim motivima.

Posebna je priča sa kuhinjskim krpama tzv. zidnjacima koje su obično stavljane iznad štednjaka ili već na neko prigodno mjesto u kuhinji. Vezen su običnim koncem na bijelom platnu. Konac je bio crne boje kod tužnih poruka, crvene za ljubavne poruke, plave ili pak kombinacija boja. Slike su se „Preslikavale“ na način da se na izvezenu krpu stavilo bijelo platno, uzela bi se aluminijska žlica koju bi namazali mašću ili je protrljali po kosi. Tako „pripremljena“ žlica bi na čistom platnu ostavljala zapis poput indigo papira. Donosimo Vam natpise sa kuhinjskim krpa koje smo sakupili:
Ljubavne:
Ovo cvijeće nek nam kuću krasi d se naša ljubav ne ugasi.
Sjećaš li se na jezeru tihom ono veče izjavih ti ljubav i pođosmo put sreće.
Sreća je kao cvijeće, prolazi i vratit se neće.
Pjesmom sad kroz život kreni.
Dragi mužu točan budi u 12 sati ne dođeš li točno ja ću drugog zvati.
Oj Anice duo moja medena su usta tvoja.
Ljubi dragi samo mene za tobom mi srce vene.
Bijeli golub Pepeljugi priča da će skoro vidjet kraljevića.
Dimnjačaru đavolje stvorenje ne diraj me zagorjet će pečenje.
Kuhanje:
Kuharica malo vrijedi ako kuha a ne štedi.
Kuharice zlato moje tebe jelo hvali tvoje.
Zašto gledaš sad u lonac kad mi nisi dao novac.
Kuharice skuhaj ručak fino pa ćeš dobiti novaca za kino.
Dobar objed mužu daj pa će biti kući raj.
Objed skuhan sve u šali al će mužić da ga hvali.
Hrvat gosta rado prima s njime dijeli sve što ima.
Higijena:
Umi se svakog dana, nemoj biti neoprana.
Čistoća je pola zdravlja.
Dobro jutro.
Duhovne poruke:
Anđele moj blagi moj čuvaru dragi.
Isuse i Marijo, molite za nas.
Dječje:
Ljubav nije šala kad su srca mala.
Mladost je radost.

Nešto kasnije u trgovina su se mogle kupiti tiskane krpe (zidnjaci) koje su se također stavljale na određena mjesta u kuhinji.
Postojale su tkane krpe koje su stavljali iznad bračnih kreveta.

U dugim zimskim noćima žene su tkale platno i radile ručne radove (stihovi poznate pjesme kažu. «dugo u noć u zimsku bijelu noć, moja mati bijelo platno tka…»

Predmeti bogato ukrašeni svilom, pismom ili vunom nisu se upotrebljavali u svakodnevnom životu već za određene svetkovine, crkvene blagdane, nedjeljom na svadbama i ostalim pučkim svečanostima.
Ukrašavanje tekstila bio je isključivo ženski posao. Umijeće tkanja i vezenja prenosilo se s koljena na koljeno (djevojčice su obično u 10 godini života počinjale učiti tehniku tkanja i vezenja).
Uzorke, fele i mustre spisavale su se na masnom papiru («paperu»). Neki su motivi imali simboličko značenje; npr. ruža predstavlja djevojku a cvijeće i grane simboli su mladosti. U vezu je prevladava crvena boja kao znak mladosti veselja i plodnosti koja ujedno, po vjerovanju privlači sreću i štiti od uroka.
Prelje i vezilje imale su svoje posebne svetke i običaje i znale su točno kad se smije, a kada se ne smije tkati, presti i vesti. Tako se nije smjelo tkati presti niti vesti na sv. Barbaru, sv. Luciju, Kvatre i Veliki Petak.
Prelo se od kasne jeseni do ranog proljeća tj. do kada se nije odlazilo u polje. U tom razdoblju čule su se udaljene stupe do kasno u noć, a već ranom zorom odjekivale su trlice.
Narodne su se nošnje ukrašavale bogatim i raznovrsnim čipkama. No ne samo narodne nošnje već i ručnici, stolnjaci i ostali uporabni predmeti. Čipka se izrađivala raznim tehnikama kao što su: čipka na batiće, heklana, necana (mrežasta), gužvana (tkana), šupljana dok se u posljednje vrijeme najviše rabi strojno izrađena čipka.
Čipka se kao ukrasni dodatak na narodnoj nošnji javlja krajem 19 i početkom 20.st. i uvijek je izražavala (osim nakita) imovinski status nositelja. Prišivala se na ivice rubača i zaslona a mogla se okomito umetnuti u uzdužne nabore na rubačama.
Ženska se nošnja sastoji od:
- podrubačka i podoblačka (podsuknje)
- rubače-suknje skupljene u struku i složene u krupnije ili sitnije nabore
- oplečka- bluze sa širokim ili švabice s uskim rukavima
- fertuna –zaslona (pregače)

Djevojke su u vrlo svečanim prigodama nosile na glavi parte koje su bile ukrašene čipkom perlicama, trepetljikama i vrpcama. Nakon udaje žena kosu pokriva kapicom ili poculicom te pečom (rupcem) od domaćeg platna. U svečanim su prigodama žene nosile ukrase od šarenih kupovnih vrpci i nakit (tzv. «đunđ») od crvenih koralja, raznobojnih perli te škude i krune. Na nogama su nosile opanke.

Muška nošnja:
- rubača –muška košulja sa širokim rukavima i malim kraglinom
- donji dio – gaće

Na glavi su nosili crni šešir, ponekad i šubare, na nogama čizme ili opanke. U svečanim su prigodama nosili «podguticu» (ukras od kupovne vrpce složen u dva ili četiri pera ukrašen perlicama, koju se smatra pretečom današnje kravate).

 

Izvor

 

Comments  

 
+1 #2 Od lana i konoplje do platna 2014-02-21 20:21
We stumbled over here different page and thought I might check things out.
I like what I see so now i am following you. Look forward to exploring your web page repeatedly.


my web blog ... consultorseo.co: igamepro.net/index.php?a=profile&u=karolhalco
 
 
0 #1 girokonto kostenlos 2010-12-07 00:38
I have the same opinion with most of your points, however some need to be discussed further, I will hold a small talk with my buddies and perhaps I will ask you some advice later.

- Rob